Na Braču ne toliko brojne kao na susjednoj Šolti, japnenice – suhozidne peći za taljenje vapnenca bile su važan izvor prihoda za lokalno stanovništvo i izvor građevnog veziva – vapna. Japnenice su gradili samo najbolji suhozidni graditelji jer je trebalo sazidati vrlo zahtjevnu konstrukciju koja se nije smjela urušiti prije dovršetka izgaranja koje je trajalo i do 6 dana bez prestanka. Vatri je trebalo omogućiti da ravnomjerno tali čitav sklop a nesmetano gorenje osiguravalo se ugrađenim prorezima (dušnjicima) kojima je cirkulirao zrak. Za japnenicu kapaciteta 2 – 2,5 tona vapna trebalo je osigurati 600-800 velikih snopova drvenog raslinja (muškog brimena)za loženje. Nisu se koristila debela drva već brzo gorivo raslinje tako da je veliki prostor oko japnenice bio temeljito očišćen od raslinja koje bi se obnovilo tek za 9-10 godina kad bi se moglo ponovno peći na istom mjestu. Japnenice su obično građene blizu morske obale radi lakšeg transporta vapna brodovima. Izuzetno teško zanimanje bilo je slabo nagrađeno za vlasnika japnenice jer su najveći dio uzimali brodari i posrednici koji su vapno prodavali u Splitu i drugim primorskim gradovima.
